Ovi danasnji rokeri nisu u potpunosti pri sebi. Nema tu dva coeka da imaju nesto ispod skalpa. Trista mi bubnjeva ontarija. Prije tries godina su skapavali svaki dan i svi smo bili sretni i presretni kada bi jos jedna zvijezda zasjala na nebu. Danas bendovi jednostavno dugo traju, predugo. Niko da crkne - sem evo Dia, laka mu crna zemlja (cuo sam da su mu kopali grob sa gitarama i basevima - sorry Dio, malo sale nikad nije zgore :) ). Elem, ne krepavaju ti ljudi dovoljno brzo. Nece da idu. Uhvatila ih neka luda pa zive kao dinosaurusi i kornjace, ma taman i tako i izgledaju, sve smezurani i naborani - vidi Lemija ili Halforda. Svaki ima po osamdeset, devedeset godina, i ne misle da odu jos uvjek, a u tim godinama nema brate rokenrola. Ima bluza, ima slagera, al nema rokenrola. Svi se nesto foliraju sa drogama, alkoholima, a ovamo jedu ovsenu kasu za dorucak, krkaju vitamine, idu na liposukcije, ugradjuju silikone, trce deset kilometara iza bine i jebu brazilske manekenke (eto vam ga Dzeger - aj reci da nisam u pravu). Dje ces ti u osamdesetoj svirati Creations Scourge (Krisiun)? Kako brate, na stake, sa infuzijom ili kateterom iz besike? A mozda i hoce? A mozda sam ja ostario?

Elem (L&M), salu na stranu, vremena kada su rokeri padali od droga i alkohola kao kruske sa grane i za sobom ostavljali legende i price koje su prerasle u moderne bajke, su ocigledno proslost, a i bio je red da shvate da se moze biti manit, lud i blesav i bez svih droga i alkohola, ili ih barem koristiti u nekim granicama (mada su granice jako rastegljive). Tu i tamo se nadje neki "svijetli" primjer, ali je to sve vecinom folirancija ili cisto "greska", ili se neki klinac igra sa puskom (Cobaine). Omaklo se covjeku i ode, nema ga. E, lijepa su to vremena bila kada je Hendrix posao, pa Janis, pa Scott, pa Bonham, pa Bowie overdozirao par puta ... mada nije odapeo pa eto ga danas sa vjestackom vilicom. Zardjala mu pa se osmjeh blokirao i ne pada sa lica ni kada sere tvrdo - kao Joker. Taman u neki betmenov film da glumi, ako mu srce izdrzi do kraja snimanja (mada, taj ne umire tako lako).

A onda, gledam sve ove bendove sto su postali poznati devedesetih godina, skoro svi su se ispuvali i mlate praznu slamu, samo se vrte u krug. Sto je to brate? Svaka pjesma ista. Svaki album isti. Nema tu vise ekscesa, nema vise bunta, nema vise stava, sve je postao biznis, samo da se uzme koji dinar i da se prezivi do iduceg mjeseca. Vrijeme je i njima da se kupe i krepavaju. Ajd polako, nogu pred nogu, i ti dva metra pod zemlju. Pusti ove nove generacije da malo daju energije i siline - ako ima neke vajde u njima.

Izmislili su umjetni kuk. Izmislili su umjetni bubreg, cak su i umjetno srce izmislili, i to sve jako lijepo radi. Kada li ce izmisliti umjetnog rokera koji nikada ne umire i kao perpetum mobile, samo ide naprijed, ne staje, non stop nesto komponuje i vrti.

Zivi brzo, umri mlad, i ic better to burn aut den to fejd ovej. To su nam rekli Rotten i Neil Young jos sedamdesetih pa eto, tu su jos uvjek medju nama. Svijet je potpuno prolupao a ja se pitam da i ja nisam?

Nikola Franquelli