Immolation su bend koji svojom muzikom kreiraju vrlo karakterističnu i jedinstvenu atmosferu. Jeste, to je death metal i brzina, growl, „blast beats“ i svi ostali ukrasi su dio i njihove muzike, ali ono što Immolation izdvaja toliko od ostalih je ta jedinstvena atmosfera totalnog uništenja, gola zemlja nakon nuklearnog holokausta, gustog tamnog oblaka nad sparušenom i ispucalom zemljom koju narušava samo zvuk povremenog zemljotresa, atmosfera mira i spokoja groba, zastrašujuća atmosfera potpunog beznađa u kojoj uklete duše lutaju i traže spasenje, spasenje kome se nadaju ali ga nikada ne nalaze. Sve su ovo poređenja koja lijepo zvuče, ali istina je da je vrlo teško opisati kako bend zvuči i koja je to silina koju proizvode, silina koju su malko zapostavili nakon „Harnesing Ruin“ a sa ovim novim ostvarenjem tako iznenadno i silovito povratili. Sve je tu izmješano. Odlična postava koja se „kapira“, muzika koja im obezbjeđuje za život ali ne toliko da mogu da se opuste i ulijene u bogatstvu, otvorene oči nad mnogim takozvanim istinama itd. „Majesty and Decay“, lirički i intelektualno gledano, je nastavak progresa koji su započeli prije nekoliko albuma gdje njihova interesovanja polako migriraju sa ideje o mističnom zlu ka opipljivom zlu koje čovječanstvo stvara i svim greškama, gluposti, zadrtosti, hipokriziji i glutoniji modernog društva (pjesma „In Human Form“), o svim mogućnostima, veličini i nevjerovatnim postignućima ljudske rase koja su kroz nedostatak svijesti i tame u srcima korumpirana do propasti i samouništenja (naslovna „Majesty and Decay“). Čitajući ove redove, laici i neupućeni bi rekli da nema smisla slušati jedan ovakav bend, upravo zbog ovakve zastrašujuće atmosfere i svih poređenja koje sam naveo. Koja je poenta straha? Molim vas da razumijete da je muzika ovog benda kao istina. Istina je bolna, ali je jedina prihvatljiva nad alternativom lijepe laži. Takva je i muzika ovog benda. Istina od koje Immolation ne bježe već je suočavaju, koja nas okružuje i koju bend nije maskirao bojama, šljokicama, uljuljkavanjem u lažima o budućnosti u bogatstvu, o ljubavi, o idealima, od koje nema bijega već jedino i isključivo suočavanje i rješavanje (pjesma „The Comfort of Cowards“). Jedan dio muzičara stvaraju i komponuju isključivo da bi zabavili. Immolation ne! Oni postavljaju pitanja, ukazuju na probleme i nedoumice, daju i odgovore koji u svojoj jednostavnosti izgledaju nevjerovatni. „Majesty and Decay“ je najbolja, i jedina moguća, muzička podloga za smak svijeta ... ili možda upravo ona inicijalna kapisla koja će ljudsku rasu trgnuti iz sna i spriječiti smak svijeta.
Nikola Franquelli