Nasuprot stotinama hvalospjeva i tisućama komplimenata kojima bih mogao obasipati strip kao umjetnost i osobnu opsesiju, stoji i drsko se opire jedna zamjerka, kritika. Bit će da je najbolje odmah u prvoj kolumni obračunati se s tim uljezom pa kasnije nastaviti u ugodnom tonu. Evo u čemu je problem: ne sjećam se da me ikada ijedan strip PRESTRAŠIO.

Mišljenja sam dakle da je strip poprilično hendikepiran (ako to nije presnažna riječ) zbog znatno slabije kompatibilnosti sa horrorom kao žanrom, u odnosu na ostale vrste umjetnosti koje ljude mogu i umiju prestravljivati pa to i čine. Drugim riječima, književnost i film imaju izgleda kvalitetnije instrumente za stvaranje one potrebne atmosfere prepune napetosti i za prikazivanje zastrašujućih bića i događaja. Oko mogućih razloga takvog stanja dalo bi se voditi široke rasprave, našlo bi se zasigurno i pojedinaca koji se ne bi uopće složili s ovakvim konstantacijama i možda čak tvrdili suprotno (uz vjerojatna uvjeravanja tipa: „Niste vi čitali prave horror-stripove), no „stanje na terenu“ jasno govori u našu korist. Dok „filmovi strave i užasa“ doživljavaju revival popularnosti svakih nekoliko godina, a Stephen King konstantno mlati pare pomoću svojih literarnih izvedbi (a nije za odbaciti ni ono nešto „sitniša“ koje mu donese prodaja prava na filmske ekranizacije istih djela), odnosno dok horror u filmu i književnosti uglavnom redovito jaše usporedo sa akcijom, romansom i komedijom, u stripu on dobrano kaska.



Sada bi se ovdje dalo kazati kako strip može jednako lako čovjeka nasmijati koliko to mogu ostale dvije dominantne umjetničke grane s kojima sadrži određene poveznice i s kojima ga uspoređujemo, kako mu dočaravanje nasilja, akcionog i pustolovnog uzbuđenja također jednako dobro ide, ali i kako je strah specifičan osjećaj čije se doživljavanje u začetku razlikuje od osjećaja koje stvaraju gorespomenuti žanrovi.

Strah, naime, nije toliko ugodan koliko je ugodno smijanje, doživljavanje navale adrenalina pri promatranju neke akcijske scene ili doživljavanje sreće zbog nečijeg ljubavnog uspjeha. U praktičnoj izvedbi je možda i obrnuto: čini se lakšim ili barem jednako lakim nekoga prestrašiti nego ga nasmijati, uzbuditi ga doživljajem akcije i pustolovine ili mu omogućiti nekakav romantičan doživljaj. No kod predočavanja nečijeg tuđeg doživljavanja tih emocija strah se (kažem, barem meni) čini zakinutim. A stripu je dočarati ga posebno teško.

Kod „južne slavenčadi“ je prva asocijacija na horror–strip vjerojatno zgodnjikavi Englez Dylan Dog. No, pročešljamo li njegove pustolovine uvidjet ćemo da je on bliži nekom podžanru koji preferira bizarno ispred strašnoga, čiji je najpoznatiji predstavnik slavni televizijski serijal „Zona sumraka“. Također, previše je u njemu popratnih pojava: komičnih ubojstava i samoubojstava, patetičnih ljubavnih scena koje naravno već sljedećim nastavkom gube važnost i raznoraznih psiholoških i parapsiholoških pametovanja i filozofiranja koja valjda scenaristima služe za nadmetanje.

Poznati su primjeri književnih djela, a još i više filmova koji su poslužili raznim manijakalnim ubojicama kako inspiracija. A mi stripofili smo jadni zakinuti jer i naša preokupacija ne doživljava takvu popularnost kod istih tj. jer ne sudjeluje u hiperproizvodnji serijskih ubojica i sličnih „razuzdanih“ predstavnika „horroričnog“ dijela moderne svakodnevice.

Skrky